bajkaonica-neispricane-price

Neispričane priče...kojima nema kraja

Dječak Domagoj će jednog dana poći u nesvakidašnju avanturu i naučiti kako nikada ne smijemo suditi knjigu po koricama…

PRIČA

Jedne olujne noći tama se nadvila nad cijelim gradom. Kiša je padala kao iz kabla. Sijevale su munje. Nestalo je struje. Tišina je zavladala. Jedino što se čulo bio je tihi jecaj iz stare knjižnice. Već dugo vremena nitko je nije posjetio. Jedino društvo činile su joj knjige na klimavim i prašnjavim policama. No, jedna knjiga posebno se izdvajala. Bila je najstarija od svih, debelih korica i požutjelih listova. Nije čak imala ni naslov. Ipak, ona je znala i čuvala sve tajne knjižnice jer je nikad i nije napuštala. I sama je skrivala jednu tajnu. Tiho je jecala svake olujne noći jer je bila tužna što nikad nije iskusila sigurnost doma i toplinu nečijeg zagrljaja. Noćas je odlučila krenuti u svoju pustolovinu. Rastvorila je svoje korice i poletjela kroz stara vrata na ulicu. Međutim, pala je u veliku lokvu vode pored ceste i u njoj dočekala jutro. Mnogo je ljudi prolazilo pored nje, a ona se svaki put nadala da će je netko uzeti. No, jedino što je doživjela bilo je šutanje nogom dječaka koji su je zamijenili za nogometnu loptu. Nakon nogometa, dječaci su potrčali na nastavu i ostavili je pored stare vrbe. Pored nje prošao je i dječak Domagoj. Iako je kao dijete obožavao slušati mamine priče, nikad nije zavolio čitanje. Svi su se oko njega trudili da upozna ljepotu čitanja, ali nitko nije u tome uspio. Na putu kući, pažnju mu je opet privukla ona stara, vodom natopljena knjiga. Odjednom se začulo: „Apcihaaaaaa!“ Domagoj se prepao i potrčao kući koliko su ga noge nosile. Dugo je razmišljao o knjizi te se pred večer odlučio vratiti po nju. Iako mu se sve gadilo- debele korice, požutjeli izgužvani listovi i njen miris, odlučio ju je odnijeti kući. U tom trenutku knjiga se probudila i prestrašila jer je osjetila da je netko drži u rukama.
Nikad joj prije nitko nije posvetio toliko pažnje. No, ubrzo je ponovno osjetila snažan udarac. Domagoj ju je bacio u kut svoje sobe. Stajala je tamo sama, tužna, jadna i odbačena. Ubrzo je pokušala još jednom zadobiti Domagojevu pažnju. Dok je pisao zadaću, tiho je dozivala njegovo ime. „Domagoj...“ Okrenuo se i vidio u kutu staru knjigu. Uzeo ju je u ruke i po prvi put je odlučio otvoriti. Čim ju je otvorio nije vidio ništa, samo žute, izgužvane stranice bez ijednog slova. U tom trenu začuo se čudan zvuk. Na stranicama knjige, kao da netko piše perom, pojavljivalo se slovo za slovom. Kad je zvuk prestao, na papiru su ostale zapisane dvije riječi: NEISPRIČANE PRIČE. Začuđeno i prestrašeno Domagoj je brzo zatvori. Čim je ponovno okrenuo stranicu začuo je opet onaj zvuk pera i priča se počela pisati. Bila je toliko zanimljiva da je Domagoj nije ispuštao iz ruku. Svakim okretajem stranice priča je išla dalje. Stara knjiga je napokon  osjetila ono o čemu je slušala u knjižnici- sigurnost doma i toplinu zagrljaja. No, i dalje su u njoj postojali stari strahovi. Domagoj je cijelo vrijeme u školi razmišljao o svojoj čarobnoj knjizi. Nakon zvona, odjurio je kući i nastavio čitati priču do kraja. Domagoj je rekao da je to najbolja priča koju je ikada čuo i pročitao. Prva tajna knjižnice bila je otkrivena. Okrenuo je stranicu i počela se pisati nova neispričana priča, nova tajna. Domagoj se nije odvajao od nje. Iz dana u dan rasla je ljubav prema knjizi, ali i prema čitanju. Njegova majka nije mogla shvatiti od kuda se odjednom pojavila tolika ljubav prema čitanju.

ilustracija-bajkaonica

Za staru knjigu to su bili najsretniji dani u životu, ali veselje nije dugo potrajalo. Sljedećeg dana Domagoj je odlučio čarobnu knjigu uzeti u školu i ponosno je pokazati prijateljima. Cijeli razred mu se počeo smijati i rugati. Bila je to ona knjiga s kojom su igrali nogomet i ponovno su je počeli šutati. Stara knjiga bila je ponižena. Svaki udarac nogom vratio je stara sjećanja. Rastvorila je svoje korice i poletjela. Izbezumljena, udarila je u ploču, odbila se i izletjela kroz prozor. Završila je u krošnji one stare vrbe. U razredu su svi ostali u čudu i shvatili da je knjiga zaista čarobna. Sav tužan, Domagoj je zaplakao. Ispričao im je kako je i on u početku sudio knjigu prema izgledu, ali da ona u sebi krije najveće blago. Djeca su shvatila da su pogriješila. Odlučili su zajedno s Domagojem krenuti u potragu za knjigom. Potraga je bila duga, ali bezuspješna. Umorni i tužni vratili su se do škole i sjeli pod onu staru vrbu. Domagoj je pričao o svim neobičnim pričama koje je knjiga ispisala na svojim stranicama, a djeca su ga pozorno slušala. Sve je to odozgo slušala stara knjiga. Sa strahom se odlučila spustiti dolje. Kad ju je Domagoj ugledao, čvrsto ju je zagrlio. Odmah je otvorio knjigu koja je u tren perom ispisala novu priču koju je pročitao svojim prijateljima. Zahvaljujući staroj knjizi ne samo da je uživao u pričama, već je i zavolio čitanje. Od tog dana sva su djeca s nestrpljenjem čekala svaki novi dan i novu priču jedne stare knjige.

P.S. Knjiga je dobila i novo lice, ali nikad ništa nije zasjenilo njezinu istinsku ljepotu ispisanu na njezinim stranicama.

DND SVETI KRIŽ ZAČRETJE

sveti-kriz-zacretje-prica

Društvo „Naša djeca“ Sveti Križ Začretje se zalaže za ostvarivanje prava djeteta, organizira dječje aktivnosti u slobodnom vremenu te pomaže djeci u razvoju i odgoju. Društvo kroz cijelu godinu organizira različite aktivnosti namijenjene djeci kao što su to: Dan obitelji, Dječji tjedan, Kinč moje babice i Božićne svečanosti. KINČ MOJE BABICE je aktivnost na koju su članovi Društva posebno ponosni. Sastoji se od radionica tradicijskih vještina izrade nakita i ukrasa i po tome su posebno prepoznatljivi u županiji, ali i šire. Iako Društvo ne posjeduje točan podatak kada je osnovano, njegovog rada sjećaju se i mame i bake još kada su se aktivnosti održavale u staroj školi i dvorcu.

https://www.facebook.com/DNDZACRETJE/