BAJKAONICA: SVIJET PRIPOVIJEDANJA

Vladimira Velički izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje radi od 1993. godine i predaje kolegije s područja Metodike hrvatskoga jezika i književnosti te kolegij Odgoj za dobrotu. Doktorsku disertaciju Književna djela u multimedijskoj obradi i recepcija interaktivnog teksta (na primjerima iz dječje književnosti) obranila je 2005. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2016. godina završila je četverogodišnju edukaciju iz Logoterapije (prema V. Franklu).

Objavila je velik broj znanstvenih i stručnih radova, nekoliko stručnih knjiga („Stihovi u pokretu. Malešnice i igre prstima kao poticaj za govor“ u suautorstvu s Ivankom Katarinčić te „Jezične igre za velike i male“ u suautorstvu s Anitom Peti Stantić) te znanstvenu monografiju „Pričanje priča – stvaranje priča. Povratak izgubljenomu govoru“. Od 1996. kontinuirano sudjeluje u radu projekata Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, a od rujna 2014. -2017. u projektu Hrvatske zaklade za znanost: Nastava i škola za net-generacije, Unutarnja reforma nastave u osnovnoj i srednjoj školi (SCHOOL4NET-GEN). Članica je uredništva "Hrvatskog časopisa za odgoj i obrazovanje" Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu i Hrvatskoga filološkog društva. Sudjelovala je na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu, kao izlagač i pozvani predavač.

Zašto je u današnje doba potrebno djeci pričati priče? Zar nemamo dovoljno dobrih i vrijednih dječjih knjiga, odnosno, slikovnica koje su napisali iskusni pisci i koje su puno napetije i vještije ispričane nego što bi to mogli učiniti roditelji, odgojitelji ili učitelji? A o medijskim adaptacijama priča, odnosno književnih djela koje zapanjuju, ako ničim drugim, a ono tehničkom savršenošću, ne treba ni govoriti.

Tko je ikada pokušao pričati priču pred dječjom publikom, uvijek će iznova biti začuđen kako djeca tijekom pričanja gotovo zaboravljaju stvarnost, kako točno zadržavaju priču u pamćenju i kako je i nakon puno mjeseci ili čak godina mogu ispričati. Odakle dolazi ta fasciniranost? Priče nude simboličnu radnju koja odgovara našem unutarnjem svijetu i ponovo djeluje na unutarnji svijet slušatelja, obogaćuje ga i nadopunjuje. Pričanje stvara odnos, stvara blizinu. Djeci ne predstavljamo samo priču, već, pričajući i koristeći govor tijela predstavljamo sebe sama. Dakle, na kraju djeca nisu čula samo priču, već su upoznala i jednog čovjeka.

Priče unose red u kaos suvremenoga života, daruju nam predvidljivost umjesto neizvjesnosti, ritam i strukturu. Moć koju metafora ima te njezin utjecaj na razumijevanje svijeta, poznata je od davnina. Razmatrajući i analizirajući različite priče i načine njihova prenošenja, znanstvene radove i relevantna istraživanja, dolazimo do zaključka da, usprkos suvremenim medijima, pričanje, naracija, neće nestati. Ne može se poreći da računala i internet, pojava hiperteksta i multimedijske fikcije odnosno hiperfikcije, ugrožava ideju kontinuiranoga iskustva kakva je bila posredovana tradicionalnom linearnom naracijom. Međutim, to još uvijek ne znači da smo došli do kraja priče i pričanja. Kad bi priče nestale, nestalo bi ono bitno ljudsko, onaj trenutak kad kažemo: Pričaj mi…o svemu. Trenutak empatičnosti i zajedništva, pozornoga slušanja, razumijevanja i utjehe koji nas čini blagima u ljudskosti i daruje nam snagu za lakše podnošenje težine života. Posredovano iskustvo govora, u svim njegovim nijansama također bi, nestankom priče i pričanja, bilo izgubljeno. Ne bismo sebi mogli više objasniti niti svijet, a ni sebe same.

Priča je uvijek upućena nekome. Naracija je bitno komunikacijski čin koji nam omogućuje da zajednički svijet etički podijelimo s drugima. Uvijek postoji pripovjedač, priča, nešto o čemu se pripovijeda i netko kome se pripovijeda, onaj koji sluša. Dakle, priče žive u zajedništvu, a pripovijedanje ima svoje zakonitosti. U djelu O pjesničkom umijeću Aristotel, čija je poetika prvi pokušaj u zapadnoj filozofiji da se formulira model za pripovijedanje, ustvrdio je da umijeću pripovijedanja – definiranom kao dramatsko oponašanje i unošenje zapleta u ljudsko djelovanje – dugujemo doživljaj da ovaj svijet dijelimo s drugima.

U tom dijeljenju susrećemo djecu. Djeca posebno trebaju priče, a priče, isto tako, trebaju djecu. Posebno djeca današnjice koja žive u rastrzanom svijetu, koji često ne razumiju, u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti, trebaju linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi, ali i sami sebe bolje razumjeti. Priče koje pričamo djeci trebale bi ih ne samo zabavljati, već i oplemeniti. Djeca nam se, na sreću, vrlo često obraćaju sa željom da im pričamo. Na taj način izražavaju svoju potrebu za kontaktom, za pripovijedanjem o onome što se tijekom dana dogodilo te za ponovnim proživljavanjem onoga što su doživjela. Ona žele čuti o stvarima i odnosima koje sama još ne mogu istražiti i razumjeti.

S obzirom na podatke o velikom porastu govorno-jezičnih teškoća kod djece, valja također istaknuti da su priče posebno dobro motivacijsko sredstvo, kako za sveukupno učenje, tako i za usvajanje odnosno učenje jezika. Jedan je od temeljnih zadataka odgoja u predškolskom i ranom školskom razdoblju, naučiti djecu razumjeti i govoriti materinski jezik, koji će na taj način postati temeljem kasnijega učenja, komuniciranja i doživljavanja svijeta i odnosa prema njemu. Njegovanje govora danas novi je pedagoški zadatak. Kao posljedicu čestoga rekonstruiranja priča djeca razvijaju „osjećaj” za unutarnje međuovisnosti jednoga teksta, a to je temelj za povećanje sposobnosti prepričavanja, pričanja te samostalnoga stvaranja teksta, kao i sveopće usmene komunikacije, izražavanja i razumijevanja sebe i svijeta, odnosno ljudi oko nas. Pričanje priča bitno je za usvajanje i razumijevanje slikovnoga govora. Slikovni govor stvara se isključivo govorom, a služi za prenošenje onoga bitno ljudskoga, duševnoga. Danas, kad se s djecom sve manje razgovara i kad se opravdano upozorava na sve veće probleme u usvajanju govora djece i mladih, pričanje priča dolazi nam kao dragocjeno sredstvo i pomoć u povratku izgubljenim ljepotama govornoga izražavanja i govoru samom.