Sivonja

Početak jeseni uvijek za nekog završi loše, tako je ove godine sivkasti mačić bez jednog oka, odbačen od svoje crne obitelji, sa svojim kičastim repom, krenuo u potragu za novim domom. Mama nije htjela da mačić ode, ali otac ga je potjerao rekavši mu kako u njihovoj obitelji nema slabića, a budući da je on bez oka, ne pripada njima. Hodajući tako, po lokvicama, oprezno preskačući svaku, kako se ne bi smočio, ugleda sebe u odrazu vode, zamisli se, pa krene dalje, koračajući sve tužnijim i tužnijim korakom. Pitao se Sivonja: „Pa, hoću li ja ikada naći mjesto gdje pripadam? Hoće li me ikada netko prihvatiti?“. Došao je na kraj jedne ulice, provjerio ima li opasnosti, te pronašao mjesto gdje će prenoćiti. Mačić utone u san. Buka dvaju ogromnih mačora probudi ga. „Halo ti, mali! Budi se iste sekunde! Ovo je naše mjesto, čuješ li? Ovo je naša ulica!“, reče veći mačor sivkasto-crnih pruga.

„Oprostite, gospodine! Ja zbilja nisam znao, bilo je prazno, samo sam tražio suho mjesto za prespavati noć.“, reče mačić plašljivo. „Ma je li, nisi znao?! Kako ne znaš čija je ovo ulica! Ovo je Gazdina ulica, bježi dok te nismo mi potjerali!“, reče malo manji mačor zelenih, zlobnih očiju. Sivonja je lutao ulicama, lutao, praznog trbuščića i tuge u srcu. Nađe praznu kutiju u blizini nekog restorana, osjeti miris kuhinje i ponada se pokojem ostatku hrane. Međutim, debeli, brkati kuhar otjera ga. Nastavi dalje, pronađe praznu kutiju te utone u san. Idućeg jutra, pronađe ga djevojčica riđe kose i tirkiznih očiju. Čim ga ugleda, uzme ga u naručje, te krenu zajedno kući. Roditelji djevojčice Katarine ugledaju ju s mačićem. „Što radiš s tom mačketinom?“, upita ju strogo majka. „Gladan je i promrznuo. Molim vas, mogu li mu barem ugrijati mlijeka?“, upita brižljivo Katarina. Otac se smili djevojčici, te ugrije zdjelicu mlijeka. Mačić potrči, pojede te brzo ode nazad Katarini u naručje.

Znajući da joj roditelji neće dati da zadrži mačića, odluči mu potražiti dom. Sivonja se skupi uz nju i pogledom joj reče hvala ti, dovoljno si učinila za mene. Katarina se potuži svojoj prijateljici Stefani. Stefani je bila visoka, kovrčava djevojčica plavih očiju. Obožavala je životinje, a kući je imala šest mačaka koje su se odlično slagale. Odlučiše upoznati Sivonju i ostale mačke. Katarina je odvela Sivonju Stefani. Skočio joj je iz naručja kad je ugledao sobu punu mačaka, sprave za igranje, košare za spavanje, igračke te pregršt hrane. Druge mačke ponjušiše ga te su mu dale igračku i pokazale mjesto gdje spavaju. „Vama ne smeta što ja nemam oka ili što sam siv?“, upita tužno Sivonja. Mačke odmahnu s glavom te ga poližu. Prihvatile su ga. Sivonja je ostao sa svojom novom obitelji. Zahvaljujući Katarini, i svojoj novoj vlasnici Stefani i prijateljima našao je svoje mjesto, te nikada nije bio sretniji.