Ružno pače u šumi Striborovoj

Jednom davno u gnijezdu blizu hrastove šume nedaleko od bistrog jezera i mutne rijeke pune ribica na jajima sjedila je majka patka. Bila ne ponosna na svojih 7 jaja. Uživala je šepireći se okolicom i jedva čekala dan kada će se začuti pa-pa-pa. Vrijeme je prolazilo i stigao je dan kad se začulo... škrip-škrap, krc... pa-pa-pa... Izleglo se 6 malih pačića... Majka patka divila se njihovoj ljepoti, ali brinula se što se sedmo jaje nije izleglo. Obgrlila ga je i zagrijala majčinom ljubavi. Kad začuje kuc-kuc... škrip-škrap - krc-krc... I evo ga izvirila je mala glava. Samo ovaj pačić nije baš bio kao ostali pačići... Mama patka se zabrinula, majčino srce bilo je tužno ali to je bio njen pačić i povela ga je sa sobom. Učila je pačiće sve ono što su morali znati. I sve je bilo u redu dok nije došao trenutak da ih pokaže ostatku svijeta. Dovela ih je ponosno na seosko dvorište i predstavila. Međutim tad je puran uzviknuo: „ Kakvo je to pače?“  Stara koka je rekla: „Užas—tako nešto ružno već odavno nije hodalo našim dvorištem.“ Gica Belka je preplašeno uzviknula: „Grozno... grozno... pa to čudovište ni ne liči na pače!! Čak je i tata patak ljutito rekao: „ To ne može biti moj sin!“ Mama patka je tužno pokupila svoje pačiće i povela ih na jezero. Naše ružno pače je bilo pretužno. Bio je tužan radi sebe jer je ružan, jer ga nitko ne voli, a bio je tužan i radi mame parke jer je vidio koliko je tužna. Njegovu malu braću i sestrice nije previše dirala njegova tuga. Štoviše i oni su mu se počeli rugati. Nazvali su ga Ružni... Uzalud im je majka objašnjavala ali oni su nastavljali sa zadirkivanjem. Vrijeme je prolazilo, naš pačić je rastao ali njegovim problemima nije bilo kraja. Kamo god bi pošli, svi bi mu se usput narugali. Mačak Mujko je zamjaukao: „Mjauuuuu koja rugoba!“ Pas Bundaš je zalajao: Vaouuuu, ružniji je od majstora Mrkonje!

Pačić to više nije mogao slušati... Odlučio je otići u svijet jer i tako je bio sam i nitko se s njim nije želio družiti... Pogledao se u jezero i jedna suza kliznula mu je niz kljun. Pomislio je pa zbilja sam ružan... idem u šumu... tamo je dovoljno mračno da se moja ružnoća neće niti vidjeti. Nije se oprostio od nikoga jer zapravo nije imao od koga... osim možda od majke patke, ali njoj bi to bilo preteško pa je odlučio otići bez pozdrava. Bližila se noć... pačić je lutao šumom.. čulo se samo šmrc- šmrc- tup- tap-tup-tap... Bile su to suze koje su padale po suhom lišće stare hrastove šume. Lutajući tako začuo je malo jače šmrc-šmrc i malo brže tup-tap-tup-tap. Ugledao je neku staricu kako sjedi na panju i plače. I starica je ugledala njega. Odjednom prestade plakati i pozove ga k sebi. Pačić se iznenadio jer ovo je prva osoba koja ga je pozvala bez da mu je rekla kako je ružan ili mu se narugala. Oprezno je prišao jer nikad se ne zna. Baka ga je podragala po glavi i upitala zašto luta šumom u ovo gluho doba. Pačić joj reče da je otišao u svijet jer je previše ružan i jer ga nitko ne voli. Pitao je baku tko je ona i zašto plače. Baka mu ispriča kako je krenula u potragu za šumskim čarobnjakom Striborom jer on sve zna i svakome može pomoći. A nju tjera velika nesreća. Ima sina koji se oženio prekrasnom djevojkom ali gujom. Pačić je pitao baku bi li i njemu taj Stribor mogao pomoći. Baka reče da vjerojatno bi. I tako njih dvoje obrisaše suze i krenuše dublje u šumu u potragu za Striborom. Hodali su šumom do jutra kad stigoše do prekrasnog dvorca. U blizini dvorca prekrasno jezerce. Na tom jezercu plivaju neke prekrasne velike bijele ptice. Takvu ljepotu pačić nikada nije vidio i postao je još tužniji što je tako ružan.

Baka ga je zagrlila i sakrila pod svoje skute. Pokucala je po vratima i začu se glas velikog čarobnjaka. Upitao ih je tko su i što žele od njega. Baka ispriča zašto su došli. Stribor odgovori da njihove probleme može lako riješiti. Nju može poslati u mladost ali da nikada više neće vidjeti svoga sina, niti će znati za njega. Baka to nije htjela. Njoj je bila draža  njena nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Kad je to baka izrekla nestade dvorca, nestade Stribora pojavi se samo neko ubogo djevojče koje je trčkaralo oko onog jezerca s prekrasnim pticama i bakin sin koji je potrčao prema majci plačući. Ispusti baka ružno pače iz svojih skuta i pojuri prema sinu. A naše ružno pače pognute glave krene prema jezeru kako bi se još jednom uvjerio koliko je ružan. Međutim  dok su mu suze padale u jezero i voda se micala nikako nije vidio svoju sliku... Vidio je istu onakvu sliku onih bijelih ptica kojima se divio.. Ono ubogo djevojče poviče: „Evo još jednog labuda, evo još jednog labuda... po ljepoti nijedan mu nije ravan!“ Dođoše bliže i baka i njen sin... svi su se divili pačićevoj ljepoti. Baka je samo rekla nije bitno ako je netko u patkinom gnijezdu prohodio ako je imao sreću da se iz labuđeg jaja rodio. Mahnuli su bijelom ljepotanu, a on je ponosno zaplivao prema labuđem paru koji ga je dočekao raširenih krila.

Društvo „Naša djeca“ Kutina osnovano je 1957. godine. Kroz dugi period djelovanja udruga je ostala dragovoljna, neprofitna, humanitarna i edukativna koja uz pomoć volontera, roditelja i prijatelja djece promiče i vodi akcije i aktivnosti namijenjene dobrobiti djece. Uz aktivne likovno-kreativne i dramske radionice, u organizaciji DND Kutina, u studenom održat će se 27. put zaredom tradicionalna priredba „Mladi svome gradu“ u kojoj će djeca i voditelji dječjih vrtića svojim plesnim, dramskim, glazbeno-folklornim, recitatorskim točkama protkati svoj doživljaj Kutine. Grad Kutina je 2006. godine dobila prestižni naziv „grad-prijatelj djece“.

http://www.dndkutina.hr/