Ružno pače u gradu

Ne tako davno, u jednom velikom gradu, sasvim blizu našeg, živio je jedan mali pačić. Bio je toliko malen da ga ljudi uglavnom nisu primjećivali. Kad bi ga netko i primijetio, samo bi ga tjerao, vrijeđao i ismijavao. „Pogledaj kako si malen i ružan“ govorili bi mu. „Nikada ništa veliko i važno u životu nećeš postići“. Pačić je bio jako usamljen i tužan. Tražio je nekoga s kim bi se mogao igrati, nekoga tko će ga napokon prihvatiti tako malenog i nejakog. Jednog dana šetajući gradom, pačić je došao do škole. Vidio je puno djece koja se smiju i veselo igraju. Poželio je biti dio njihovog radosnog društva.
Ali, nažalost, sve ružno što je inače doživljavao dočekalo ga je i u školi – ili ga djeca uopće nisu primjećivala ili su ga ismijavala. Prolazeći hodnicima škole, pačić je u jednoj učionici vidio sliku životnog ciklusa labuda.

O, kako mu se svidjela slika velikog, bijelog labuda. Gledajući sliku primijetio je svoju sličnost s malenim, tek rođenim labudom, ali nije mogao vjerovati da bi ikada mogao izrasti u tako veličanstveno biće. On, tako malen, ružan i slab, bez imalo vjere u sebe, nikada neće biti veliki, bijeli i jaki labud. Ubrzo se začulo školsko zvono i sva su djeca otišla svojim kućama. Pačić je stajao potpuno sam i s tugom u srcu gledao djecu i njihove roditelje, djedove i bake kako zajedno odlaze. Sljedećeg jutra pačić je naišao na jednu djevojčicu koja mu se isto učinila vrlo tužnom. “Što je bilo djevojčice? Zašto si tako tužna?“ upitao je pačić. „Tužna sam jer nemam prijatelja, nitko se ne želi igrati sa mnom.“ Pačiću je bilo jako žao djevojčice, ali na tren mu se učini kao da osjeća neko olakšanje. Nije jedini na svijetu tako tužan, usamljen i odbačen od svih. Djevojčica i pačić nastavili su razgovarati i shvatili su da su zapravo slični. Djevojčica pozove pačića u svoj dom, a on rado prihvati taj srdačan i velikodušan poziv.

Dani su prolazili, stigli su i praznici, a tuga u srcu i pačića i djevojčice nije slabila, prijatelji su im i dalje nedostajali. A onda, prvi dan nove školske godine, djevojčica i pačić plaho ulaze u školu. I tada, kao da je cijeli svijet stao. Djeca su bila očarana ljepotom mladog labuda. Svi su ga s oduševljenjem gledali i željeli se igrati s njim. Osim ljepote labuda, djeca su primijetila i prekrasan osmijeh dobre djevojčice koja mu je pružila dom. Počeli su s njom razgovarati i napokon shvatili da je druženje s njom zabavno te da je ona jako zanimljiva osoba. Djevojčica i pačić nastavili su sretno živjeti. Svoju priču svima će rado ispričati i naučiti druge ljude koliko je važno prihvatiti prijatelje.

Društvo „Naša djeca“ Petrinja nevladina je i neprofitna organizacija osnovana krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Rad ovog malog i predanog Društva obilježavaju aktivnosti u okviru akcije „Petrinja-grad prijatelj djece“. Društvo „Naša djeca“ Petrinja prepoznatljivi su po organizaciji dječjih maskenbala, olimpijada, priredbi, kazališnih predstava, programa za predškolce, likovnih i književnih natječaja, izložbi te manifestacija povodom Dana obitelji i Dječjeg tjedna. Posebno su aktivni u davanju psihosocijalne podrške roditeljima kroz stručne tribine za roditelje na teme kvalitetnog roditeljstva, važnost čitanja, te raznih stručnih tribina za roditelje na temu odgoja djece, važnosti čitanja, zdrava prehrana. Članovi i prijatelji DND-a Petrinja daruju djecu u sisačkoj bolnici na odjelu pedijatrije kao i siromašnu djecu i obitelji te su važan dio svoje zajednice.

https://www.facebook.com/dnd.petrinja