Ružno pače svagdašnje

U početku tiho. Prekrivajući usta rukom, očima sa sasvim malom naznakom ruganja. Kasnije se ruka otvorila i pružila prst, izravno. Na Grgine naočale sa staklima debelima poput njegovih obrva koje su se spajale tamo negdje prvi vrhu nosa. Na njegove petice i ruku koja je na satu uvijek bila prva u zraku. Poput vatrometa. Samo što se vatrometu nisu smijali. Barem ne zlobno kao njemu.  On kaže kako su ga na kraju spasile. Da mu ih nije Nino bacio na pod zaletjevši se u njega svom snagom na hodniku, možda on ne bi ni vidio natpis na vratima ureda školske psihologice kad je podigao pogled, još uvijek mutan od privikavanja oči na naočale. Jer on je inače gledao samo u pod. Lakše je, pločice se ne smiju. Nemaju usta i zlobne riječi. Ni prst da njime upiru u njega. Ili u Matiju. Njemu su bile saveznice. Jedina stvar koja mu je olakšavala stvari u školi i činila se kao da je barem nešto tamo za njega bile su sjajne, glatke pločice hodnika. Nije se morao mučiti previše, kolica su lakše klizila. Ako mu netko ne bi u kotače stavio prazan tetrapak soka ili kakvu staru papuču. Onda bi poželio da pločice imaju ruke i izvuku ga. Iz škole. I kolica. Ponekad bi tako sjedio na hodniku u kolicima, onda bi začepio uši kao da želi istisnuti sve loše riječi koje je čuo tog dana poput pokvarenog soka iz tetrapaka i ispunio ih udarcima lopte o kvadrat koša, ona tehnika kojom ti je pogodak zagarantiran. Jedan mu je svakako bio zagarantiran u obliku papira na vratima ureda psihologice.

Da je koji puta zavrtio kotače malo dalje, čuo bi da ima i drugih udaraca, samo ne tako sanjarskih i lijepih. Čuo bi kako su se vrata zatresla nakon užine, kad bi zvonilo za sat, tako da je Tina bila sigurna. Sama sa svojim klipićima sa sirom u trbuhu, wc školjkom i nadimkom BljuvoTina. Imala je pet minuta svaki dan. Pet minuta da izbaci klipiće i svoj nadimak i gleda kako odlaze daleko od njezinog mršavog tijela i knedli u grlu koje je gutala teško, poput kiseline. Teško je progutala i strah koji se miješao s dvoumljenjem kad je, vraćajući se s wc-a, naletjela na isti papir kao Grga i Matija. Grupna terapija. Grupe nije voljela, ona bi uvijek ostala sama ispred ploče bez broja grupe. Matija se više nije ni trudio dovući do ploče, samo bi se pomaknuo ustranu i oslobodio mjesto za grupu u kojoj on nije bio. Kao ni u jednoj, uostalom.  Jedino je Grga uvijek imao grupu. Bio je koristan. Pasalo mu je barem malo pažnje, volio je barem jednom biti u centru. Pozitivnom. Tako su pločice u hodniku toga dana tri puta čule kucanje. Sramežljivo, nesigurno, jedva čujno, zgrčenih prstiju i srca. Sastali su se dva dana kasnije, tako je pisalo. Sjedili su krugu. Visoka žena sa žutom kosom i okruglim naočalama, rekla im je da su tako svi jednaki. Kao da je reflektirala sve njih. Visoka poput Matijinog košarkaškog koša, žute kose poput sira na Tininim klipićima i s naočalama kao i Grga. Kao da je pogodila tko su još i prije nego im je rekla da zalijepe papiriće na čelo i započnu igrati Pogodi tko sam.

Nisu se svađali tko će biti prvi. Nisu navikli da budu u tom izboru. Visoka pedagoginja pogledala je Grgu ohrabrujuće preko naočala i Grga je drhtajući izbacio uvrede, smijeh, poglede i suze koje je sačuvao u svojoj tokici za naočale ove 4 godine. 4 godine je brojao i Tinin nadimak vukući za sobom još svakakve druge nadimke kao što se sir vuče na klipićima. Rekla je to hrabro i popila čašu vode, kao da želi poplaviti sve riječi , po navici, kao u wc-u. Naviku da vrti kotače kolica kad mu je neugodno imao je Matija koji je napravio par okretaja prije nego je počeo pričati o svojim tetrapacima i starim papučama u tim istim kotačima. Kad su skinuli papiriće, vidjeli su samo prazne listiće. Pedagoginja je rekla neka svatko od njih napiše tko je. 3/3 papirića drhtavom su rukom imala napisane 4 jednake riječi. Ja sam ružno pače. Prošle su 72 terapije, prodalo se nebrojeno puno klipića i tiskalo na tisuće brojeva različitih novina. U jednima su se sastali opet, kao na 73. terapiji. Matija je pozirao na košarkaškom igralištu s medaljom u ruci, postao je prvak, s najviše pogođenih trica od svih igrača na turniru. Grga je dobio ulogu u ljubavnom filmu i otada bio rado viđen u svakoj grupi ljudi, a Tina je postala nutricionist i revolucionarnom dijetom pomaknula spoznaje te grane. Da im je netko sada dao papiriće, promijenila bi se samo jedna mala riječ. Ja nisam ružno pače. Jedna jako mala, velika riječ. Grga, Matija i Tina dokaz su da se zaista strpljivošću, vjerom u sebe i srcem svojim jedino dobro vidi i da tada apsolutno ništa nemoguće nije...

Društvo „Naša djeca“ Prelog je započelo sa svojim radom 1952./53. g. o čemu svjedoči zapis u Ljetopisu (Spomenici) OŠ Prelog. Aktivno sudjeluju u svim aktivnostima u gradu Prelogu, ali i  na nivou Saveza DND-a Hrvatske, maksimalno uključujući što veći broj djece školske dobi. DND potiče i vodi osmišljene i slobodno odabrane aktivnosti djece u njihovom slobodnom vremenu. Također, pokreće akcije za ostvarivanje prava svakog djeteta i pruža pomoć roditeljima u razvoju i odgoju djece. Aktivnosti Društva temelje se prvenstveno na volonterskom radu članova, suradnika i prijatelja djece. Društvo organizira predstave, predavanja te kreativne radionice za djecu i roditelje.

www.dnd-prelog.hr