Prolazilo je ljeto, stigla jesen, a mali je lastavić i dalje bio sam i tužan. U svemu je još uvijek zaostajao i nije imao prijatelja. Jednoga dana braća i sestre su ga zbog izgubljenog crvića izbacili iz igre, nazvali ga sporim, ružnim, okrenuli mu leđa i otišli. U tom je trenutku lastavić odlučio pobjeći. Otišao je usred noći. Lutao je šumom. Kad bi ga vidjeli, čudili bi se njegovoj bjelini. Da ima snijega, nitko ga ne bi vidio. Bližila se zima pa je pronašao napušteno gnijezdo i u njemu ostao. Zima je bila hladna, a lastavić je bio gladan. Odlučio je potražiti hranu, no zaleđena krila bila su mu teška. Srušio se u snijeg. Dugo je ležao i tko zna bi li preživio da ga nije pronašla djevojčica. Odnijela ga je kući i ugrijala te mu tako spasila život. Čudila se lastaviću bijele boje. Divila mu se. Na prvi ga je pogled zavoljela. Vrijeme je prolazilo. Lastavić se oporavio, odrastao. Postao je izvrstan u letenju, traženju hrane. Što je više ljubavi osjećao, to je bio brži i bolji u svemu što je radio. No, još uvijek je čeznuo za crnom bojom perja. Često bi se sjetio svoje majke, braće, sestara, ali nije mislio ostaviti djevojčicu.
