U malome gradiću zvanom Slatkobarsko živjela su najslađa djeca na svijetu. Sva djeca Slatkobarskog polazila su dječji vrtić Slatkomat. Ukusne krafnice, šareni bombončići, topli kolačići i raznovrsne čokolade bile su omiljena hrana svoj djeci vrtića. No, nisu samo oni voljeli slatkiše.
U dvorištu vrtića, sakriven pod toboganom, nalazio se mravinjak po imenu Sloga. U rijetkim bi trenutcima mravići napravili gozbu od zalutalih mrvica. Jedan od njih posebno ih je volio. Bio je to mravić Mirko. Nestašni Mirko često bi zakasnio na gozbu i ostao bez poslastica. Tada bi bio jako tužan i dugo bi plakao.
Mirkov se rođendan sve više približavao, a on nije znao što poželjeti. Nakon dugoga razmišljanja, odlučio je. Na dan je svojega rođendana, pušući svjećice, zaželio postati dijete. Kad se zadnja svjećica ugasila, želja mu se ostvarila. Mirko sada ima dvije noge, dvije ruke i više nije mravić. Sada je dječak! Oduševljeno je počeo jesti krafne, čokolade, lizalice, torte i sve što je bilo ponuđeno. Jednostavno nije mogao stati.