Plava ptičica

Jednom davno, iza sedam šarenih i velikih kuća, u šumi na vrhu velikog zelenog drveta živjela je mama ptičica. Već je dulje vrijeme sjedila na šarenim jajima i očekivala svoje malene ptičice. Nestrpljivo je očekivala svoju djecu i govorila mužu kako već dugo sjedi na jajima. Odjednom, ispod krila osjetila je pomicanje jaja i brzo se dignula. Ptičice su svojim kljunovima lagano otvarale ljuske jajeta i odjednom su iz njih provirile četiri bijele i jedna plava ptičica. Majka je bila veoma radosna i ushićena te je odmah prigrlila svoje ptičice. Nakon nekoliko trenutaka u košaru je doletio njezin muž i rekao: „Sretan sam zbog naše djece, ali ova plava izgleda mi čudno i drugačije od ostalih“. „Nemoj tako govoriti o svojem djetetu, ono je naše i kakvo god da je, voljet ćemo ga“, rekla je mama. Muž je bio vidljivo nezadovoljan. „Pa kako ga mogu zvati svojim ako nije iste boje kao ja? A i pogledaj joj krila, kraća su nego od bijelih! Nije to naše dijete, a i uostalom ružna je! Sutra kada ćemo ići na letenje, ostavit ćemo je tamo negdje u šumi.“ Vikanje tate čula su vjeverica i lisica. Kada su stigle blizu košare s jajima, počele su se smijati i rugati plavoj ptičici. Lisica ju je htjela pojesti, a vjeverica baciti iz gnijezda. Ptičici ništa nije bilo jasno. Gledala je oko sebe i vidjela kako joj se svi smiju i misle da je ružna. Svakoga dana ponavljalo bi se isto.

Jednom je vjeverica nespretnije preskočila preko grane i velikim smeđim kitnjastim repom srušila košaru u kojoj je tada bila samo plava ptičica koja je spavala. Kada je košara pala na travu, ptičica se probudila, preplašila i vidjela kako više nije na vrhu drveta. „Ah, ionako im nisam ništa značila, toliko sam ružna da me nitko ne voli“. I tako je ptičica krenula malim šumskim puteljkom i na putu naišla na medvjeđi brlog. Primijetila je kako je brlog prazan i željela ući ne bi li pronašla nešto za jesti. Odjednom je na nju skočio medvjed i želio ju pojesti. Ptičica se nekako uspjela otrgnuti, no zbog prekratkih krila nije mogla poletjeti. Pomislila kako je zaista ružna jer ju je i medvjed želio pojesti. Ptičica je hodala danima, tjednima, mjesecima, prošla je i jesen, zima i stiglo je proljeće. Ptičica je već i narasla te je mogla malo brže hodati. Stigla je do velikih, šarenih zgrada i nije joj bilo jasno gdje je. Oko sebe je gledala ljude koji su je čudno gledali i upirali prstom u nju. Neki čovjek čak je prstom pokazao na plakat s pticama i počeo se ponovno smijati. Odjednom, ptičici je bilo dosta i rekla je: „Evo, riješite me se, bacite me u potok da nestanem s ovog svijeta jer ne želim više živjeti!“ Prišao joj je jedan stariji gospodin, podigao je i odnio ispred ogledala koje se nalazilo pred dućanom. Ptičica se pogledala i vidjela koliko je lijepa. Promatrala je svoje divno plavo perje, dugi žuti kljun, svoja kratka krila.

U tom trenu, dotrčao je neki dječak i rekao: „Hej, konačno smo ju pronašli! Dođi!“ Ptičica je bila sva izbezumljena jer nije razumjela o čemu se radi. Dječak ju je nosio u rukama i trčao koliko su ga noge nosile. Nakon nekog vremena, prošao je kroz neki ulaz na kojem je pisalo „Zoološki vrt“, došao do neke starije gospođe i rekao kako su pronašli izleglu ptičicu čije jaje se izgubilo p
rije dva mjeseca iz zoološkog vrta. Jaje je bilo posebno po svojoj plavoj boji. Gospođa je ptičicu odvela do velikih vrata iza kojih se nalazilo veliko drvo. Na tom drvetu sjedilo je i čekalo više od 20 plavih ptica koje su pjevale neke pjesme. U trenutku kada su ju sve ptice ugledale, počele su plakati od veselja,, sve su je grlile, mazile po njezinom perju. Tada joj je prišla jedna ptica i rekla: „Pogledaj je kako je divna! Tako sam sretna što smo te pronašli! Ti si naše plavo zlato!“-rekla je njena majka i prigrlila je ispod svojeg krila. „Kako sam sada sretna! O ovakvoj sreći nisam ni maštala dok su mi svi govorili kako sam ružna! A zapravo sam uvijek bila posebna i lijepa!“- rekla je ptičica i mirno zaspala ispod krila svoje majke.

Društvo „Naša djeca“ Veliko Trgovišće je osnovano 2006. g. i već broji 30-tak članova koji na različite načine volontiraju u udruzi što i čini temeljni rad društva. Osnovna zadaća DND-a je organiziranje aktivnosti za djecu i s djecom u njihovom slobodnom vremenu, te promicanje i ostvarivanje prava djeteta. Društvo kroz godinu organizira niz aktivnosti i sadržaja za djecu poput radionica i igraonica, susreta s predstavnicima Općine, druženja, predstava i priredbi, predavanja, koncerata i smotri, a sudjeluje i u likovnim kolonijama i aktivnostima koje organiziraju ostala Društva s područja Krapinsko-zagorske Županije.

https://bit.ly/2xMxR6n