Ljetni praznici su prošli i svi su jedva čekali da ponovno započnu radionice DND-a. Osobito su nestrpljive bile balerine, koje su već par godina trenirale i izrasle u graciozne plesačice. Na prvom treningu veselo su se pozdravile, odmjeravale koliko je koja narasla i uspoređivale ljetnu boju. No Vesna je bila ljuta i došapnula je Eleni: O, ne, zašto je opet došla! Tolike godine već pleše s nama, a samo nam kvari koreografije. - Ma tko to, o čemu govoriš, upita Elena. - Kao da ne znaš, pa Ema, odgovori Vesna, pogledaj samo kako je sad došla odjevena – te široke hlače, majica pa šilterica, bez imalo gracioznosti. - Pa što onda, pobuni se Elena, nije baš graciozna, ali ima odličnu koordinaciju pokreta i na testiranju ritma jedina je sve odradila bez greške. - Da, da, ali kad pleše izgleda kao slon. Ne mislim samo ja to, sve ostale cure tako misle, frkne Elena i ode do ostalih djevojaka. Ema se na svom mjestu presvlačila, jedva je čekala trening iako ju je mučilo to što već duže vrijeme baš ne osjeća to što pleše. Jako, jako je voljela plesati i čim se pokrenula prva plesna grupa u gradu, upisala se. Vrijedno je i redovito trenirala, zapamtila bi od prve sve korake, ali osjećala je da nije kao druge plesačice. Iako bi je voditeljica Ivana poticala naglašavajući da je najbitnije truditi se, osjećala je da bi druge cure radije da nije u grupi. I sad su se sve okupile na drugom kraju dvorane i pustile je da se sama zagrijava. Ema bi zatvorila oči, stavila slušalice u uši, prepustila se žestokom ritmu i u čas bi bila zagrijana i spremna za trening. Voditeljica im je kazala da ih je prijavila na regionalno plesno natjecanje s novom koreografijom. Uzbuđenju nije bilo kraja, naporno su trenirale, a poslije treninga bi otišle na čaj i maštale o natjecanju.
