IGRA

Igra je spontana, intelektualna i tjelesna aktivnost djeteta kao sastavni dio procesa odrastanja i razvijanja osobnosti i to s pedagoškog i psihološkog gledišta. Igra je ujedno i sredstvo odgoja i obrazovanja, a značajan je čimbenik u razvijanju stvaralačkih sposobnosti. Igra je ujedno i čin zabave, razonode i rekreacije. Podčinjena je različitim sustavima manje – više blagim unutar zadanih pravila koja najčešće vode do gubitnika i pobjednika. No, razlikujemo i čitav niz igara kojima nije ishodište pobjeda ili gubitak već naprosto razonoda i kreativno provođeno vrijeme s ponuđenim alatima, tj. igračkama. Svakako je kreativni proces igre vrijedniji od nadmetanja no i jedan i drugi pristup u igri zasigurno doprinosi razvoju intelektualnih potencijala djeteta kao i razvijanje fizičke spretnosti ili potiče maštovitost.

Ponekad za proces igranja nije nužan pomoćni pribor, alati ili igračke već se dijete može u potpunosti zaigrati svojom maštom unutar kojeg gradi vlastite doživljaje i svjetove koji su ponekad samo njemu samom razumljivi. Takvo proživljavanje igre vrlo je često na marginama literarnih sadržaja ili u cijelosti proizlazi iz raskošne dječje mašte.

Igračka je posebno kreiran predmet zavisno o dobi djeteta kao i interesu. Igračka je, bez obzira na izvedbu, materijal i dizajn, namijenjena djeci za ciljanu igru koja razvija intelektualne procese kod djeteta, percepciju oblika i boje. Igračka može biti podređena određenim pravilima ili pak je naprosto zavisna o organiziranosti same igre. Za razliku od igre, koja je zapravo osobni psihofizički proces u tijeku razvoja djeteta, igračka je sredstvo koje taj proces vodi, pospješuje unutar tehničkih ili nekih drugih zadatosti.

U novije vrijeme se uz pojam igra i igračka pojavljuje i nedovoljno definiran naziv za najnovije digitalne, kompjutorske i elektronske igre, tj. igrice.  Igrice su svakako odraz vremena unutar kojeg živimo, no jedna od osnovnih zamjerki je što najčešće isključuju kreativnost djeteta, već se svode na refleksna reagiranja na elektronsku sliku. Tu svakako nema ni maštovitosti, no njihovu sadržajnost zasada određuje tržište, a manje ljudi iz pedagoških i psiholoških struka. Svakako da i te igre mogu biti vrlo kreativne, no na žalost distributeri se zadovoljavaju dosad ponuđenim repertoarom igrica.

Klasične igračke su redovito trodimenzionalnog oblika i mobilne tako da uvjetovano pospješuju suodnos intelektualnog i motoričkog angažmana djeteta. Razlikujemo nekoliko tipova igračaka od kojih po dizajnu prepoznajemo klasične igračke, kao npr. automobili, vlakovi, avioni i sl., zatim elemente za gradnju kao što su različiti oblici kocaka i puzzla. Najčešće igračka je zacijelo lutka i lopta koje u različitim dimenzijama, obličju i dizajnu prigrli gotovo svako dijete na bilo kojem kontinentu. Velika popularnost kod djece priklonjena je panelima, tj. igračkama koje su najčešće određene strogim pravilima igre i zadacima koje određuju numerirane kocke, zvrkovi ili karte. Te igre imaju najčešće ishodište u pobjedi i rangiranju ostalih suigrača za razliku od drugih igračaka kojima je osnovni cilj razbibriga, maštovitost i igrivost.

Pod paneli podrazumijevaju se i mnoge najstarije igračke, kao što su Čovječe, ne ljuti se, Domino, Mlin i Monopoli. Svakako je smisao igre i igračke u formiranju djeteta jedan od najvažnijih prirodnih životnih procesa nezanemarivog u odrastanju.