Drukčije je lijepo

Tek u vrtiću sam otkrila da izgledam malo drugačije nego druga djeca. Moje tijelo je puno bijelih mrlja što se ne viđa baš svakodnevno. Djeca su me stalno znatiželjno promatrala i zapitkivala zašto sam takva. U osnovnoj školi je bilo puno gore. Neka se djeca ne bi družila sa mnom jer sam čudna ili bi mi se rugali. Tada sam počela mrziti svoju kožu. Jednostavno sam bila ružna. Ružno pače! Zbog svega toga nisam imala ni prijatelje. Duboko sam se nadala da će me pubertet promijeniti i da će ova ružna depigmentacija kože nestati. Nisam mogla razmišljati ni o čemu drugome. Tada su me smetali i tuđi pogledi, pa sam prestala izlaziti van na igru ili u šetnju. Zato mi je pubertet bio zadnja nada, pa me shrvalo to što apsolutno nije ništa promijenio.

Ostala sam ista, ma još i ružnija jer su se bijelim mrljama pridružili i crveni prištići. A uvijek je bilo i onih koji su mi svojim pogledima i riječima potvrđivali koliko sam ružna. Izgubila sam svaku nadu da će jednom mrlje nestati. Prestala sam vjerovati drugima i držala sam se podalje od svih. Često sam pod odmorima odlazila u WC te bih tamo ostajala do zvona. I tako bi to bilo zauvijek da u razred nije došla nova cura koja mi je prišla i uzbuđeno zapitala imam li Vitiligo. To me je šokiralo jer nitko do sada nije znao ime moje bolesti. Skeptično sam joj odgovorila da imam misleći je se što prije riješiti. No ono što je tada izgovorila neću nikada zaboraviti. A rekla je: „To je tako cool!“. Skoro sam pala sa stolice od iznenađenja misleći što je tako cool u tome što imama preko 50 ogromnih ružnih mrlja preko cijelog tijela. I još je rekla da i njezin idol Chantelle Winnie ima Vitiligo i da je to prelijepo.

Tog dana sam dojurila doma i odmah sjela za laptop kako bi pretražila na Internetu sve o Chantelle. Ona je prekrasan model s istim mrljama kao što su moje. I ona je bila maltretirana zbog svog izgleda u djetinjstvu. U tom trenutku mi je sve postalo jasno. Stala sam pred ogledalo i promatrala se drugim očima. Više nisam vidjela ružne bijele mrlje već lijepu djevojku i rekla sam naglas: „Ja nisam ružna i nikada nisam bila ružna“. Ponavljala sam te riječi sve dok se nisam od srca nasmijala. Od tog dana sve ide na bolje. Iako imam Vitiligo naučila sam voljeti svoje tijelo i stekla sam nove prijatelje. Naravno neka me djeca i dalje zadirkuju ali sada me to ne dira kao prije, a imam i prijatelje koji će me utješiti. Sve je na svojem mjestu. Moglo je biti i prije da sam se samo gledala iz drugog kuta.
Nisam mogla i ne mogu promijeniti svoj izgled, ali mogu promijeniti način na koji se gledam. Ništa lakše!

Društvo „Naša djeca“ Bjelovar udruga je djece i građana koja aktivno sudjeluje u svim aktivnostima u gradu Bjelovaru, ali i na nivou Saveza društava „Naša djeca“ Hrvatske čiji je član. U različite gradske aktivnosti i aktivnosti želja je uključiti što veći broj djece predškolske i školske dobi i tako kvalitetno ispuniti njihovo slobodno vrijeme, zabaviti ih, ali ponešto i naučiti. 2015. osnovan je Dječji forum „Bijeli vitezovi“ koji u suradnji s Dječjim gradskim vijećem budno prati poštivanje dječjih prava među odraslima, ali i među djecom. Tako u svakom trenutku znaju što trebaju raditi, u kojem smjeru ići, kao i što treba poboljšati.

http://dnd-bjelovar.hr/