Ana i pas

Krasna se zlati jesen. Na lijepom, suncem obasjanom mjestu nalazi se škola. Oko škole smijeh i cika djece. Odjednom se u kanalu, ispod hrpe lišća nešto pomakne. Cviiiil, cviiiiil zacvili mokro, blatnjavo klupko. “Pa to je strašno ružan pas!“ - poviče dječak i otrči po ostalu djecu. „Gledajte tu rugobu! Rebra mu se vide“. „Bez jedne je noge!“ - stadoše govoriti u jedan glas i udarati  siroto biće. Bacali na njega papir, ostatke hrane pa i pokoji kamen. Djevojčici Ani zadrhtalo srce od tuge. „Ružan je, ali ja ću mu pomoći.“ - odluči hrabro. Umota jadno pseto u neku staru krpu što je ležala kraj puta. „I ti si ružna kao i taj pas!“ - vikala druga djeca i brzo zaboravila i psa i Anu. Nastavili su se igrati, a Ana krene kući. Na kapiji stoji mama i ne da psu u dvorište. Viče da ne želi tu ružnu, odvratnu životinju u svom domu jer će se od njega svi razboljeti. Osjeti Ana da psiću srce iskočiti hoće. Shvatila je da se ljudi boje onoga što ne poznaju, ali se i ne trude upoznati, već po izgledu prosuđuju i osuđuju. Odluči otići do prijateljice Bele i sve joj ispričati. Bela je imala velikog i lijepog psa koga su u selu svi voljeli.

Pas nije htio ni pogledati ono prljavo klupko pa su se djevojčice dogovorile da psića skriju u staroj, napuštenoj kući. Tamo ga okupaju, naprave krevet od onoga što su u kući našle i dadoše mu jesti.
Stigla tako i zima. Hladna, s puno snijega. Nije psić mogao razumjeti zašto ga djevojčice ostavljaju samog. Često je sanjao svoju mamu i okrutne ruke kako ga uzimaju iz majčina zagrljaja. Sanjao je vodu ….puno vode, udarce i grube glasove. A tada bi ušla Ana i sve bi opet bilo u redu. Polako su dani postajali dulji i psić je krenuo izlaziti u dvorište. Naučio je skakutati bez one jedne noge. U selo doselila mlada veterinarka. Djevojčice je odluče pitati  za pomoć. Čim je ugledala psa, veterinarka je znala da se radi o veoma rijetkoj i skupoj pasmini. Vjerojatno su ga trgovci psima bacili jer za njega, onakvog bez noge, ne bi dobili novac. Predložila je da pas može biti kod nje, a djevojčice ga smiju voditi u šetnju i svaki dan posjećivati.

Tako je maleno štene dočekalo radost nakon svih nevolja što je propatio. Znao je cijeniti sreću koja ga je snašla. Bio dobar i poslušan pas. Rado se igrao s djecom i imao strpljenja za mnoge ruke što su ga natezale. „Tako mlad, a tako krasan! „ - svi su u selu govorili. Ana i Bela bile presretne, ali ne i ohole jer se dobro srce nikada ne uzoholi. Kao odrasle često su volontirale u azilu za napuštene životinje i svima pričale priču o ružnom psu.

Društvo „Naša djeca“ Vinkovci je dragovoljna, edukativna i humanitarna udruga civilnoga društva. Društvo je osnovano 1996. s ciljem organizacije kvalitetnog slobodnog vremena djece i mladih u vrijeme Domovinskog rata i u poraću. Rad DND-a od tada pa sve do sada počiva na vrijednostima i pravima propisanima Konvencijom UN-a o pravima djeteta. Na osnovu rada DND Vinkovci, Dječji odjel Opće bolnice Vinkovci dobio je prestižni naziv „Dječji odjel – prijatelj djeteta“ (2008.), a Grad Vinkovci nosi naziv „Grad vinkovci – prijatelj djece“ (2011.). Aktivnosti po kojima je DND prepoznatljiv su Dječji tjedan, Dan obitelji, kreativne radionice, pomoć djeci slabijeg imovinskog statusa i druge.

http://dndvk.hr/